Rolling Stonesi su devedesetih godina prošloga stoljeća snimili pjesmu Saint of Me, u kojoj u prvom retku, odmah iza apostola Pavla, spominju i crkvenog oca Aurelija Augustina:
Augustin je iskusio kušnje
Volio je žene, vino i pjesme
i sve posebne užitke
koji dolaze kad radiš nešto pogrešno.
Stonesi odražavaju uvriježeno ali pomalo površno razumijevanje Augustina kao nekoga tko je neprestano bančio na razuzdanim gozbama. Istina je, Augustin nipošto nije bio nekakva moralna vertikala. Već negdje sa sedamnaest godina počinje živjeti u izvanbračnoj zajednici s djevojkom iz nižega staleža, čije ime nažalost ne znamo, te s njom dobiva sina Adeodata. Također, jednom je krao kruške iz čiste obijesti a ne iz gladi.
Međutim, Augustin nije puno stršao među vršnjacima svoga vremena. Bio je sin majke kršćanke i oca poganina, Monike i Patricija. Borio se s različitim kušnjama: sa seksualnom požudom, nezasitnim intelektom i željom za ovosvjetskom slavom. Međutim, iz njegovih Ispovijesti saznajemo da je bio vjeran nevjenčanoj supruzi i već ga kao nekršćanina muči njegova požuda, tako da ne možemo baš govoriti o nekom razularenom čovjeku.
Augustin je toga postao svjestan tek kasnije, ali u svim svojim, kako ih naziva, neurednim željama, zapravo je čeznuo za nečim većim. U knjizi On the Road with Saint Augustine, kršćanski filozof James K.A. Smith, vodi nas kroz Augustinov život prije obraćenja kroz njegova različita preseljenja: najprije iz rodne Tagaste u Kartagu, zatim u Rim, a onda i u tadašnju carsku prijestolnicu Milano. Svaki put kada se selio, piše Smith, Augustin je mislio da je upravo Kartaga, ne nego Rim, ma zapravo Milano, njegova vruće željena destinacija.
Konačno, na vrhuncu karijere učitelja retorike u carskoj prijestolnici, Milanu, Augustin pronalazi mir i spokoj svojoj duši u vjeri svoje majke od koje je dugo bježao, u vjeri Svetoga pisma koje je filozofski prezirao, u vjeri biskupa Ambrozija koji mu je sve sumnje otklonio (u čemu je pomoglo to što je i Ambrozije bio vrstan retorik).
Desetak godina kasnije, upravo u Ispovijestima koje piše kao novoizabrani hiponski biskup, Augustin piše:
Velik si, Gospodine i hvale dostojan veoma; velika je tvoja snaga, i mudrosti tvojoj nema mjere. I hvaliti te želi čovjek, sićušan djelić tvoga stvorenja, čovjek koji svuda sa sobom nosi svoju smrtnost, koji nosi sa sobom svjedočanstvo svoga grijeha i svjedočanstvo da se oholima protiviš. Pa ipak te želi hvaliti čovjek, sićušan djelić tvoga stvorenja. Ti ga potičeš da traži radost hvaleći tebe, jer si nas stvorio za sebe, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi.
U užurbanom svijetu u kojem živimo, često nam se čini da nam se sreća smiješi iza ugla, ali dogodi se da uglova ima nekako previše – a sreća nam uvijek nekako izmakne. Ako ju i doživimo, uhvatimo je i ne puštamo, ali ubrzo postanemo svjesni: dovoljna je mala greška, trenutak nepažnje, nesretan slijed okolnosti, možda čak i neoprezna riječ – i gubimo je. Imamo goluba u ruci, ali i nemir u njedrima. Kao što je rekao Augustin, "čovjek svuda sa sobom nosi svoju smrtnost, svjedočanstvo svoga grijeha i svjedočanstvo da se Bog oholima protivi". Želimo imati sreću bez Boga, a nije li to zapravo najveća oholost koja postoji?
Nije problem u tome što tražimo sreću u darovima, nego je problem što ne tražimo samoga Darivatelja. Jedino nam Darivatelj može dati mir i spokoj – taj smiraj duše unatoč olujama koje bjesne oko nas. Naše je srce nemirno, kaže Augustin, dok se ne smiri u Gospodinu.
Svoju knjigu Augustin završava molitvom: „Gospodine Bože, podaj nam mir!“ Međutim, kako mir Božjega počinka ne bismo zamijenili za nekakvu nabožnu pasivnost i ravnodušnost, Augustin nas podsjeća da vječni Bog „uvijek djeluje i uvijek počiva“. Božji je počinak aktivno a ne trpno stanje. Sam Augustin prošao je kroz fazu bijega iz svijeta kako bi uživao u redovničkom miru, da bi se onda, kao biskup i kao kršćanin, ponovno uključio u vrevu, pitanja, traganja i lutanja ovoga svijeta kroz plodan dušobrižnički, propovjednički, apologetski i filozofski rad kojim se bavio do kraja svoga života.
Većinu svoga vremena Augustin provodi u Hiponu. Svjetla vječnoga grada Rima, slava Milana, pa čak i zavodljivost Kartage više nisu imale na njega onu draž kao prije. Njegovo se srce smirilo, uspokojilo se u Bogu po Kristu.
I to nas dovodi do pitanja: Što tražite? Kakve terete nosite na duši tražeći sreću koja lako odleprša i ostavi vas prazne i šuplje? Na koje načine pokušavate umrtviti depresiju u svojoj duši, taj iskonski nemir koji nezasitno traži još užitka da prekrijete samoću, beznađe, možda dosadu? Krist vam nudi svoj mir:
„Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti. Uzmite jaram moj na se i učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca. Tako ćete naći pokoj svojim dušama, jer jaram je moj sladak, a moje breme lako."
Primjedbe