Samo Pismo

Povodom 500-obljetnice Reformacije (1517.- 2017.) na Radiju Nova Gradiška imamo seriju poruka o pet istina Reformacije (Samo Pismo, Samo Krist, Samo vjera, Samo milost, Samo Bogu slava). Ove nedjelje oko 9 sati ujutro možete čuti treću poruku: Samo vjera.

Dolje možete pročitati prvu poruku:

Samo Pismo

Reformacija, odnosno pokret obnove u Zapadnoj crkvi, počela je kada je augustinski redovnik, Martin Luther, 31. listopada 1517. na vrata crkve u Wittenbergu zakucao svojih 95 teza. Njima je htio potaknuti raspravu u crkvi, poglavito o prodaji oproštajnica i naravi istinskog pokajanja. Sve ostalo je, kao što kažu, povijest.

Da je Reformacija donijela blagoslov Europi svjedoči i činjenica da je Slovenija 1994. godine uvela Dan reformacije kao državni praznik. To je učinila djelomično i zato što njihova reformatora Primoža Trubara smatraju zaslužnim za rođenje slovenskoga književnog jezika. Mnogi ne znaju da su hrvatski knezovi Zrinski bili protestanti. Dr. Dražen Glavaš, inače Novogradišćanin i viši predavač na Veleučilištu Vern u Zagrebu, napisao je nedavno u stručnom članku da Međimurje današnji ekonomski napredak donekle može zahvaliti protestantskoj radnoj etici koja je opstala u toj regiji, kojom su vladali Zrinski.

Što znači prva istina na koju su reformatori podsjetili Crkvu, Samo Pismo?

Ova istina sastoji se od dvije riječi: samo i Pismo. Počet ćemo od druge riječi, Pismo. Pismo se odnosi na Sveto pismo, odnosno Božju riječ – Bibliju. Sveto pismo je pisana Božja objava čovječanstvu. Uz Sveto pismo, Rimokatolička je crkva u srednjem vijeku, ali i danas, držala da postoje još dva autoriteta koja kršćanima diktiraju što trebaju vjerovati i kako trebaju živjeti: crkvena Predaja i crkveno Učiteljstvo. Prema tom shvaćanju, crkvena Predaja i Učiteljstvo crkve nadopunjavaju Sveto pismo dajući mu dodane sadržaje vjere i života.

Dobar primjer toga je nauk o Uznesenju Djevice Marije. Nauk o Marijinu uznesenju na nebo proglasio je papa Pio XII. 1. studenog 1950. Premda je nauk proglašen tako kasno, tvrdi se da postoji duga predaja o Marijinu uznesenju. U tome jasno vidimo razliku između rimokatoličkog i protestantskog stava prema odnosu Svetoga pisma i predaje. Budući da Predaja i Učiteljstvo crkve nadopunjuju Sveto pismo, nije važno što Sveto pismo nikada ne spominje ni Marijinu smrt ni njezino uznesenje. Zapravo, izvan četiri Evanđelja, Marija se u Bibliji izrijekom spominje samo jedanput.

Protestantsko načelo Samo Pismo, s druge strane, na nauk o Uznesenju Djevice Marije (ali ne i na Mariju, majku Gospodinovu!) gleda skeptično. Istina, moguće je da je Marija bila uznesena na nebo. U Starom zavjetu su Henok i Ilija također bili uzneseni na nebo. Bez obzira je li Marija uznesena na nebo ili nije, protestantske crkve smatraju pogrešnim da se proglasi dogma o njezinu Uznesenju i da se vjernike primorava da vjeruju i žive u skladu s naukom koji Pismo ne potvrđuje.

Biblija načelo Samo Pismo naučava na dva načina. Kao prvo, s negativne strane, ona upozorava kršćane da u svojoj vjeri i praksi ne idu dalje od onoga što jasno uči Sveto pismo. Apostol Pavao je tako upozorio crkvu u Korintu da ne idu „preko onoga što stoji pisano!“ (1. Kor 4,6)  U kontekstu poslanice Korinćanima, Pavao je tu pozivao kršćane da se ne oslanjaju na ljudsku mudrost u prosuđivanju drugih ljudi. Umjesto toga, trebaju se pouzdati u ono što je Bog objavio u Svetom pismu, a Bogu prepustiti Božje tajne. Drugim riječima, pogrešno je prosuđivati nečiju vjeru ili život na osnovu ljudske mudrosti ili predaje, koji nemaju čvrsto uporište u Svetom pismu.

S pozitivne strane, Biblija naučava načelo Samo Pismo kada kršćanima daje do znanja koliki blagoslov i vrijednost Sveto pismo ima za njihov vjeru i život. Psalmi 19. i 119. u Starom zavjetu veličaju Božju riječ i njezin utjecaj na vjernika. U Novom zavjetu, apostol Pavao svome učeniku Timoteju piše u 2. poslanici Timoteju 3,16-17: „Svako je Pismo od Boga nadahnuto i korisno za pouku, za ukor, za popravljanje i odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude savršen – opremljen za svako djelo ljubavi.“ Budući da nas je Sveto pismo, uz pomoć Božjega Duha, sposobno učiniti savršeno opremljenima za svako djelo ljubavi, to znači da Sveto pismo sadrži dovoljnu objavu što kršćanin treba vjerovati i kako kršćanin treba živjeti.

To ne znači da crkvena predaja i crkveno učiteljstvo nisu važni. Oni su itekako važni, ali samo u smislu potvrde onoga što Sveto pismo uči. Predaja i učiteljstvo koji idu „preko onoga što stoji pisano“ nemaju autoritet od Boga, tako da ih kršćani nisu obvezni prihvatiti.

Na kraju, kako kršćanin može znati je li neka predaja ili učenje njihove crkve u skladu sa Svetim pismom? Jedini način na koji to mogu učiniti jest da čine ono što su činili građani grčkoga grada Bereje, kada im je propovijedao apostol Pavao: „Primiše riječ Božju sasvim spremno, svaki dan istražujući Pisma da li je tako.“ (Dj 17,11) To znači da je naša kršćanska odgovornost čitati Sveto pismo i provjeravati učenje crkve u odnosu na njega. Odgovornost je crkvenih vođa da naučavaju samo ono što svoje uporište čvrsto nalazi u Pismu i da ne idu „preko onoga što stoji pisano“. To je smisao reformacijskog načela Samo Pismo.