Točno na polovici Staroga zavjeta nalazi se zanimljiva knjiga o Jobu. Ne zna se tko ju je napisao, iako teolozi spominju nekoliko imena. Među njima su najpoznatiji Mojsije i Salomon. Radnja knjige smještena je u vrijeme biblijskih patrijaraha – odnosno, praotaca današnjih Izraelaca – Abrahama, Izaka i Jakova. Dakle, govorimo o vremenu između 18. i 15. stoljeća prije Krista.
Knjiga o Jobu počinje tako što se opisuje Jobov besprijekoran život. Pisac kaže da je: „Bio to čovjek neporočan i pravedan: bojao se Boga i klonio zla.“ Međutim, nakon što je opisao Joba, otvara nam se nebo i tamo vidimo kako Sotona uspješno nagovara Boga da mu dopusti najprije oduzeti od Joba sve njegovo bogatstvo i djecu, a zatim udariti Joba bolešću. Zašto? Zato što Sotona smatra da Job služi Bogu samo zato što ga je Bog mnogim materijalnim blagoslovima.
Bog dozvoljava Sotoni da udari Joba „zlim prištem od tabana do tjemena“, nakon što mu je dopustio da mu oduzme bogatstvo i djecu. Nakon toga slijedi 35 poglavlja u kojima Jobovi tješitelji, Elifaz, Bildad i Sofar, pokušavaju navesti Joba da prizna neki grijeh. Oni jednostavno ne mogu pojmiti da bi Bog dozvolio da se takva tragedija dogodi nekome tko je zbilja pravedan. Ipak, Job ustraje u tome da njegov udes nije kazna za nekakav grijeh. Job cijelo vrijeme traži od Boga da se očituje i postavlja mu ono vječno pitanje "Zašto?" Naravno, Job nije svjestan onoga što mi saznajemo na samome početku priče.
U 38. poglavlju, Jobu se konačno javlja Bog. Međutim, umjesto da odgovori na Jobovo pitanje "Zašto?", Bog njemu postavlja pitanja. Kaže mu: „Tko je taj koji riječima bezumnim zamračuje božanski promisao? Bokove svoje opaši ko junak: ja ću te pitat, a ti me pouči.“ (38,2-3) Bog Jobu postavlja pitanja kao što su: „Gdje si bio kad zemlju utemeljih?“ (s. 4), „Zar si ti konja obdario snagom?“ (39,19) i još puno toga. Prema jednom teologu, svrha tih pitanja je da se pokaže da „Božja mudrost leži u središtu načina na koji svijet djeluje, kao i ljudskog iskustva koje iz toga proizlazi. U određenom smislu, to znači da je Bog zagonetan, ali i da Bog nije hirovit. Božja zagonetnost je rezultat njegove beskrajne mudrosti nasuprot naših ljudskih ograničenja.“ (Walton)
Drugim riječima, knjiga o Jobu na pitanje "Zašto dobri ljudi pate?" ne odgovara na filozofski zadovoljavajući način. Ona na njega ne odgovara onako kako bismo očekivali.
Netko je naime rekao: „Ako je Bog dobar, onda nije svemoguć. Ako je Bog svemoguć, onda nije dobar.“ Knjiga o Jobu tvrdi da Bog jest i svemoguć i dobar, ali da mi ljudi nismo u stanju razumjeti Božju mudrost. Na kraju knjige, Job kaže:
„Ja znadem, moć je tvoja bezgranična: što god naumiš, to izvesti možeš. Tko je taj koji riječima bezumnim zamračuje božanski promisao? Govorah stoga, ali ne razumjeh, o čudesima meni neshvatljivim. O poslušaj me, pusti me da zborim: ja ću te pitat, a ti me pouči. Po čuvenju tek poznavah te dosad, ali sada te oči moje vidješe.“ (42,2-5)
Živimo u vremenu u kojem smo spremni vjerovati da je ljudski rod u stanju sve razumjeti. Odgovorili smo na mnoga pitanja na koja naši preci nisu imali odgovor. Zato želimo svesti Boga na nekoliko rečenica. Spremni smo ga osuditi kao nemoćnog ili zlog, jer nam se čini da alternative nema. Međutim, time pokazujemo svoju nedoraslost. Knjiga o Jobu izbjegava takvu pogrešku. Ona nam ne daje nekakav odgovor koji bi zadovoljio našu znatiželju za neko kraće vrijeme, nego nas poziva da se pouzdamo u Božju dobrotu i mudrost. Jobu je to bilo dovoljno.
U posljednjem poglavlju, Bog ozdravlja Joba i blagoslivlja ga materijalnim bogatstvom i djecom. Job je doživio duboku starost. Međutim, u Novom zavjetu nalazimo na još veću tragediju koja je zadesila još većega pravednika – Božjega Sina, Isusa Krista. Ovaj put Bog je dozvolio i ljudima i Sotoni da učine ono što nije dozvolio da se dogodi Jobu: dozvolio je da mu oduzmu život. No, Bog je još jednom i na još slavniji način okrenuo zlo na dobro. Isus je uskrsnuo, a zbog njegove smrti i uskrsnuća po vjeri u Njega možemo živjeti u miru s Bogom. Bog je dobar, svemoćan i mudar. On je istovremeno zagonetan i pun iznenađenja – posebno onda kada nam se čini da su mu konci ispali iz ruku.
Knjiga o Jobu počinje tako što se opisuje Jobov besprijekoran život. Pisac kaže da je: „Bio to čovjek neporočan i pravedan: bojao se Boga i klonio zla.“ Međutim, nakon što je opisao Joba, otvara nam se nebo i tamo vidimo kako Sotona uspješno nagovara Boga da mu dopusti najprije oduzeti od Joba sve njegovo bogatstvo i djecu, a zatim udariti Joba bolešću. Zašto? Zato što Sotona smatra da Job služi Bogu samo zato što ga je Bog mnogim materijalnim blagoslovima.
Bog dozvoljava Sotoni da udari Joba „zlim prištem od tabana do tjemena“, nakon što mu je dopustio da mu oduzme bogatstvo i djecu. Nakon toga slijedi 35 poglavlja u kojima Jobovi tješitelji, Elifaz, Bildad i Sofar, pokušavaju navesti Joba da prizna neki grijeh. Oni jednostavno ne mogu pojmiti da bi Bog dozvolio da se takva tragedija dogodi nekome tko je zbilja pravedan. Ipak, Job ustraje u tome da njegov udes nije kazna za nekakav grijeh. Job cijelo vrijeme traži od Boga da se očituje i postavlja mu ono vječno pitanje "Zašto?" Naravno, Job nije svjestan onoga što mi saznajemo na samome početku priče.
U 38. poglavlju, Jobu se konačno javlja Bog. Međutim, umjesto da odgovori na Jobovo pitanje "Zašto?", Bog njemu postavlja pitanja. Kaže mu: „Tko je taj koji riječima bezumnim zamračuje božanski promisao? Bokove svoje opaši ko junak: ja ću te pitat, a ti me pouči.“ (38,2-3) Bog Jobu postavlja pitanja kao što su: „Gdje si bio kad zemlju utemeljih?“ (s. 4), „Zar si ti konja obdario snagom?“ (39,19) i još puno toga. Prema jednom teologu, svrha tih pitanja je da se pokaže da „Božja mudrost leži u središtu načina na koji svijet djeluje, kao i ljudskog iskustva koje iz toga proizlazi. U određenom smislu, to znači da je Bog zagonetan, ali i da Bog nije hirovit. Božja zagonetnost je rezultat njegove beskrajne mudrosti nasuprot naših ljudskih ograničenja.“ (Walton)
Drugim riječima, knjiga o Jobu na pitanje "Zašto dobri ljudi pate?" ne odgovara na filozofski zadovoljavajući način. Ona na njega ne odgovara onako kako bismo očekivali.
Netko je naime rekao: „Ako je Bog dobar, onda nije svemoguć. Ako je Bog svemoguć, onda nije dobar.“ Knjiga o Jobu tvrdi da Bog jest i svemoguć i dobar, ali da mi ljudi nismo u stanju razumjeti Božju mudrost. Na kraju knjige, Job kaže:
„Ja znadem, moć je tvoja bezgranična: što god naumiš, to izvesti možeš. Tko je taj koji riječima bezumnim zamračuje božanski promisao? Govorah stoga, ali ne razumjeh, o čudesima meni neshvatljivim. O poslušaj me, pusti me da zborim: ja ću te pitat, a ti me pouči. Po čuvenju tek poznavah te dosad, ali sada te oči moje vidješe.“ (42,2-5)
Živimo u vremenu u kojem smo spremni vjerovati da je ljudski rod u stanju sve razumjeti. Odgovorili smo na mnoga pitanja na koja naši preci nisu imali odgovor. Zato želimo svesti Boga na nekoliko rečenica. Spremni smo ga osuditi kao nemoćnog ili zlog, jer nam se čini da alternative nema. Međutim, time pokazujemo svoju nedoraslost. Knjiga o Jobu izbjegava takvu pogrešku. Ona nam ne daje nekakav odgovor koji bi zadovoljio našu znatiželju za neko kraće vrijeme, nego nas poziva da se pouzdamo u Božju dobrotu i mudrost. Jobu je to bilo dovoljno.
U posljednjem poglavlju, Bog ozdravlja Joba i blagoslivlja ga materijalnim bogatstvom i djecom. Job je doživio duboku starost. Međutim, u Novom zavjetu nalazimo na još veću tragediju koja je zadesila još većega pravednika – Božjega Sina, Isusa Krista. Ovaj put Bog je dozvolio i ljudima i Sotoni da učine ono što nije dozvolio da se dogodi Jobu: dozvolio je da mu oduzmu život. No, Bog je još jednom i na još slavniji način okrenuo zlo na dobro. Isus je uskrsnuo, a zbog njegove smrti i uskrsnuća po vjeri u Njega možemo živjeti u miru s Bogom. Bog je dobar, svemoćan i mudar. On je istovremeno zagonetan i pun iznenađenja – posebno onda kada nam se čini da su mu konci ispali iz ruku.