Samo milost

Kada je prije 500 godina, 31. Studenog 1517. godine, augustinski redovnik Martin Luther prošao kroz ulice Wittenberga i izvjesio svojih 95 teza, nije ni sanjao da će započeti ono što mi nazivamo Reformacijom. Povodom 500-te godišnjice toga čina, sjećamo se temeljnih načela Reformacije. Sva ona započinju riječju „samo“, odnosno isključuju bilo kakvu primjesu ljudski dodanih normi. Do sada smo razmišljali o tome što znači da Biblija uči da je Samo Sveto pismo konačni autoritet vjere i prakse, što znači da je jedino Krist Spasitelj i Zagovornik pred Bogom, te što znači da se spašavamo isključivo po vjeri, a ne i po djelima.

Danas želim da razmišljamo o još jednom načelu Reformacije: Samo milost. Prošli put smo već vidjeli naznake da je spasenje samo po milosti, kada smo spomenuli Efežanima 2,8-9: „Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar! Ne po djelima, da se ne bi tko hvalisao.“ U neku ruku, istina da se spašavamo samo po milosti jako je bliska tvrdnji da se spašavamo samo po vjeri. Razlika je u tome što kada kažemo da se spašavamo samo po vjeri, onda gledamo na čovjeka i kažemo: „Čovjek ne može zaslužiti svoje spasenje nikakvim dobrim djelima, nego ga prima samo po vjeri u Krista.“ Kada kažemo da se spašavamo samo po milosti, tada gledamo na Boga i kažemo: „Jedino što je Boga navelo da nas spasi jest njegova milost, a ne neka naša urođena ili dana nam dobrota.“ 

Dobru sliku Božje milosti nalazimo u starozavjetnoj knjizi proroka Hošee. Na samome početku knjige, Bog je rekao proroku Hošei da će njegov brak s Gomerom biti prikaz Božje ljubavi i milosrđa. Hošea se trebao oženiti ženom za koju je Božjom objavom unaprijed saznao da će ga prevariti i odati se bludu. Tako se i dogodilo. Gomera se odala bludu, a zatim je napustila Hošeu i na kraju završila kao ropkinja. Nakon nekog vremena, Bog je rekao Hošei: „Idi opet, ljubi ženu koja drugog ljubi i čini preljub, kao što Jahve ljubi djecu Izraelovu, dok se oni k drugim bogovima okreću“.

Hošeina ljubav prikaz je Božje ljubavi kojoj je temelj milost. Ona opstaje čak i onda kada je druga osoba nedostojna ljubavi i povjerenja. Spasenje je po milosti, a to znači da naš odnos s Bogom i naše spasenje ne ovise o nečemu u nama – našoj dobroti ili našim djelima – nego isključivo o Bogu. Poput Hošeine žene i mi smo se puno puta iznevjerili Bogu. Kao što kaže Calvin, naše je srce „tvornica idola“, a najveći idol smo sebi zapravo mi sami.

Međutim, Božja milost u onima koji vjeruju u Krista u konačnici je uvijek slavodobitna! Baš kao što je Hošea na kraju otkupio Gomeru i ona mu se vratila u pokajanju, tako i Bog čini s nama: „On je dao samoga sebe mjesto nas da nas otkupi od bezakonja i očisti nas da budemo njegov izabrani narod, revan u djelima ljubavi“ (Titu 2,14). On je to učinio dok smo još bili robovi grijeha i Njegovi neprijatelji. Mi nikada ne bismo izabrali Njega, nego je On izabrao nas. To nije učinio zbog nečega dobroga u nama, nego zbog Njegove unutarnje dobrohotnosti koju nismo zaslužili – zbog svoje milosti!

Danas razmislite o tome koliku vam to sigurnost daje u vašemu odnosu s Bogom. Ako je temelj toga odnosa milost, onda ne postoji ništa što nas može odvojiti od Boga kojem vjerujemo po Kristu. Onda čak i naše posvećenje nije preduvjet nego dokaz Božje ljubavi koja je izlivena u nama po Njegovom Duhu! A to znači da zbilja imamo mir s Bogom po našem Gospodinu Isusu Kristu. Slava Bogu na tome!